Anina priča

Odreagovala sam – i dobila podršku !
Bilo je to prije gdinu dana, iako davno, nisam zaboravila i često mi taj događaj dođe u glavu, pogotovo kada se nađem na mjestu na kojem sam bila. Predveče sam se vraćala sa Ilidze kući, poslije druzenja sa prijateljima uz kafu i šetnju, došla sam na terminal na tramvajsku stanicu i ušla u tramvaj. Sve je bilo sasvim u redu jer godinama se vozim tramvajima, ušla sam i sjela malo iza vozača, tramvaj je bio polu prazan tako da uopšte nisam previše razgledala uokolo.Kako sam sjela tako su mi misli odlutale na obaveze i događaje. U jednom trenutku osjetila sam kako mi se kosa otpozada pomjera, a s obzirom da sam imala kapu od dukserice,ne razmisljajući previše, pomislih kako mi je kosa spala sa kapuljače, pa to osjetim…Tako prolazile su stanice, ljudi su ulazili i izlazili,u jednom trenu,osjetila sam kako mi neko od pozadi pokušava da uvuče ruku u pantalone , jer je postojao jedan prostor između stolica , trgnula sam se i okrenula da bih iza svojih leđa ugledala starijeg gospodina kao jedinog ko je sjedio iza mene , za mene je tad bio monstrum.Brzo je sklonio ruku i okrenu glavu na drugu stranu, kao da nista nije bilo. Nazalost niko to sto je on radio nije vidio, samo su vidjeli moju reakciju,naglog ustajanja i izraza lica. Odlučila sam i javno odregovati pa sam mu se obratila riječima “halo , jeste li vi normalni?!!” on je samo ćutao a mene su svi čudno gledali , kao ” šta je ovoj? ” Ja sam zatim na brzinu, jer se tramvaj blizio stanici, izvukla svoj mobitel i uslikala mu profil, tako da je moj aparat zabilježio i boju jakne i djelimicno njegov izgled. Niko me od ostalih ništa nije ni pitao svi su samo sjedili i gledali. Potresena i ljuta …i tužna , ponižena izašla sam iz tramvaja brzinom svjetlosti. Bilo mi je jako teško razmišljala sam šta da uradim. Pored puta ugledam policijsko auto i u njemu četiri policajca.Prišla sam im bez razmišljanja, izvadila mobitel, pokazala im sliku i objasnila šta se desilo. Nisam previše očekivala ali … Na moju veliku radost, upalili su auto i otišli za tim tramvajem, a meni su rekli da se priberem i odem kuci, da će oni, učiniti sve što budu mogli. Znala sam da neće moći bog zna šta puno uraditi, ali sam taj čin njihovog odlaska prema tom tramvaju, me smirio i dao mi neki snagu. Rekla sam sebi – bravo! Uradila si pravu stvar ! S obzirom da je osjećaj koji se doživi jako ružan, nisam te noći mogla dugo zaspati, imala sam osjećaj da mi se opet sve ponavlja I diranje kose i taj pokušaj uvlačenja ruke u moje pantole. I sada, sa oprezom ulazim i sjedam u tramvaj, ali jednu stvar znam – svaki problem ima rješenje, samo treba reagovati .
[got_back]

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *