Uncategorized

Otvoreno pismo Hollaback organizacije povodom napada u Kolnu

Hollaback je Međunarodni pokret za zaustavljanje uličnog nasilja i uznemiravanja. Mi radimo zajedno da bi bolje razumjeli ulično uznemiravanje, da skrenemo pažnju i pronađemo rješenje sukladno našoj lokalnoj zajednici. Odlučili smo zajedno kao globalana zajednica istupiti i javno uputiti kritiku na diskriminatornu i uvredljivu medijsku propagandu koja je okružila napade u Kolnu , Njemačka

U svjetlu povećanje pažnje javnosti i i pažnje medija u Evropi  uglavnom u Kolnu, kao rezultat napada, ali takođe i povećane pažnje javnosti i u drugim gradovima u Njemačkoj , smatramo  da je ovaj moment  važan za nas da ukažemo na štetni uticaj mitova koji okružuju ulično nasilje i uznemiravanje i da reafirmišemo pravo na sigurost i ravnopravnost javnih mjesta za sve.

Ulično uznemiravanje – dobacivanje, diskriminatorni jezik mrženje, hvatanje za intimne dijelove tijela, masturbacija na javnom mjestu  i uhođenje su sastvani dio života mnogih žena, LGBTQ osoba i osoba druge boje kože. Samo prošle godine , Hollaback je proveo najveće ikad urađeno globalno istraživanje o uličnom uznemiravanju u suradnji sa Cornell univerzitetom , SAD. Istraživanje je pokazalo da više od 84% žena na globalnom nivou je doživjelo neki vid uličnog uznemiravanja priej navršenih 18 god (BiH izvještaj  http://bosniaherzegovina.ihollaback.org/2016/01/07/hollaback-internacionalni-izvjestaj-o-ulicnom-uznemiravanju/   to izaziva depresiju , ljutnju i strah. Mi podržavamo one osobe koje su bile meta ovog nasilja i uličnog uznemiravanja – i one iz Kolna kao i one kroz istoriju uličnog nasilja. Mi vas čujemo i mi vam vjerujemo.

Međutim,mi smo razočarani i uvrijeđeni kako su mnogi mediji prikazali ulično nasilje koje se desilo na novogodišnju noć u Kolnu kao novi fenomen koji su donijeli ” stranci i migranti” , kad se  u stvari radi o tome da je ulično uznemiravanje dugogodišnji  problem koji  pogađa žene, LGBTQ osobe  i ljude druge boje kože u čitavom svijetu . Ulično uznemiravanje i nasilje nije novi problem. Izvještavati o uličnom uznemiravanju i nasilju kao da nije postojalo prije jednog visoko propagiranog incidenta, ili kao da je to bio samo akt migranata je krajnje problematično i iskreno – pogrešno! . Hollaback prikuplja podatke o uznemiravanju više od deset godina u čitavom svijetu. Do danas smo primili preko 9.000 priča o uličnom uznemiravanju iz čitavog svijeta. Ti podaci su dostupni  preko naših  stranica i objava na društvenim mrežama.

Podaci pokazuju da se uznemiravanje najviše dešava na najprometnijim mjestima , javnom prevozu i podzemnim željeznicama. Ulično uznemiravanje ne pripada određenom društvenom sloju niti rasi . Počinioci dolaze iz svih rasnih i klasnih grupa. Tačnije rečeno, ulično uznemiravanje je omogućilo neravnopravno društvo koje postavlja pravila slobode u javnim prostorima .

Odbijamo dopustiti da povećana pažnja prema uličnom uznemiravanju bude alat za rasističke i homofobne politike. Ono što treba biti reafirmisano kroz govore i pisanja je nedostatak slobode za žene , LGBTQ osobe i ljude druge boje kože u javnom prostoru.  Prema izvještaju EU Agencije za Fundamentalna Ljudska prava, od 42.000 ispitanica 55% je doživjelo neki vid uznemiravanj prije 15 godine života. Upravo u Njemačkoj podaci iz Hollaback izvještaja pokazuju sledeće :

  • 85% Njemačkih žena je prijavilo prvo ulično uznemiravanje prije navršenih 17 godina
  • 66% Njemačkih žena je je bilo napastovano na ulici hvatanjem za intimne dijelove tijela u prošloj godini
  • 70% je bilo uhođeno od strane muškarca ili grupe muškaraca na način da su se osjećale nesigurno u prošloj godini
  • 14% Njemačkih žena je osjetilo ovakvo zastrašujuće ponašanje više od 5 puta
  • Više od pola ispitanica je odgvorilo da je promijenilo svoj uobičajeni put prevoza, totalno izbjegava to područje, promijenilo vrijeme povratka kući sa okupljanja, ili izbjegava druženje zbog straha od uličnog uznemiravanja
  • Neke od ispitanica su čak napustile posao ili odselile u drugi dio grada zbog napastovanja

U potpisu :

  • Hollaback! Headquarters
  • Hollaback! São Paulo
  • Hollaback! London
  • Hollaback! Amsterdam
  • Hollaback! Ottawa
  • Hollaback! Czech / (Ozvi se!)
  • Hollaback! Bahamas
  • Hollaback! Bosnia and Herzegovina
  • Hollaback! Dresden und Umgebung
  • Hollaback! Berlin
  • Hollaback! Edinburgh
  • Hollaback! Poland
  • Hollaback! Croatia
  • Hollaback! Italy
  • Hollaback! Vegas
  • Hollaback! Vancouver
  • Hollaback! Baltimore
  • Hollaback! Ottawa

Link na orginalni članak http://www.ihollaback.org/blog/2016/02/03/ourstreets-hollabacks-collaborative-letter-regarding-the-nye-cologne-attacks/

 

Nema komentara
Uncategorized

Usputno hvatanje za zadnjicu; priča od Selme

street harassmentDrage moje, htjela sam vam samo poslati ovu priču i šta mi se desilo neki dan , možda nije nešto naročito ali mene je strašno razljutilo ..stajala sam u tramvaju kod vrata, kad je stao ja sam se pomakla u stranu da prođu ovi koji izlaze odjednom me je čovjek koji je izlazio pored mene uhvatio za zadnjicu. Nije se niti zaustavio niti okrenuo ništa samo je tako nastavio da hoda pored tramvaja. Ja sam ostala šokirana! Šta se upravo desilo?!..samo vam želim reći da ovaj bolesnik a radi se o starijem gospodinu to radi regularno kako su mi prijateljice objasnile kasnije jer kako kažu to se i njima dešavalo .Ja sam eto odlučila da kažem vama da bi druge znale za njega.

Nema komentara
Uncategorized

U Pittsburgh-u upucana 29-ogodišnja Janese Talton-Jackson jer je rekla NE! strancu u baru

janeseŽena u Pittsburgh-u je upucana u prsa samo zato jer po zatvaranju bara nije htjela da pođe sa muškarcem koji joj je prišao. Janese Talton- Jackson , 29 god, majka bilzanki i malog dječaka od 1 godinu rekla je NE! nepoznatom muškarcu u baru koji ju je onda pratio i upucao u prsa. Kolumnist Damon Young otac dvomjesečne kćerkice je napisao sledeće” Imamo kćeri, volimo ih, pazimo da nisu gladne i mokre dok su bebe, pazimo kad krenu u školu , učimo ih da voze, ponosni smo na njih kad maturiraju, brinemo kad počnu izlaziti, sretni smo kad su i one , i onda jednog dana , tamo neki zlikovac se namjeri na vašu kćerkicu, na vašu zauvijek-bebu-i ljubav i samo zato što mu ona kaže NE! ubije je, siluje je, napadne, povrijedi i oduzme vam je.” Orginalni članak možete naći ovdje http://verysmartbrothas.com/her-name-was-janese-talton-jackson-and-she-was-killed-because-she-said-no/

 

Nema komentara
Uncategorized

Vršnjačko nasilje (Bullying) i seksualno nasilje otjeralo 14togodišnjaka u smrt

5687a79c-4fd8-4e28-9983-4ffc0a0a0a64-djecak-dobrinja-22-718x446Bullying ili vršnjačko nasilje je ozbiljan problem našeg društva koji se uzima neozbiljno.

Alisa Mahmutović, majka Mahira Rakovca, 14-godišnjaka koji je prije dvije sedmice izvršio samoubistvo skočivši sa 8. sprata zgrade u sarajevskom naselju Dobrinja, uoči Nove godine uputila je potresno pismo javnosti, medijima i nadležnim institucijama.

Očajničko obraćanje majke koja je izgubila sina jedinca odaslano je na adrese Federalnog i Ministarstva obrazovanja KS, Pedagoškom zavodu, Internacionalnoj osnovnoj školi na Ilidži, MUP-u KS i Vijeću za štampu BiH.

Njen vapaj zbog gubitka sina jedinca, djeteta i učenika koje je bilo za primjer, potresao je svakog, a šokantna priča da je Mahir bio žrtva vršnjačkog, čak i seksualnog nasilja, i to na najbrutalniji način, potresla je cijeli region.

– See more at: http://www.avaz.ba/clanak/212541/potresno-pismo-majke-cije-je-dijete-sljedece#sthash.1fC7YG96.dpuf

Bullying rade psihopate i to je dobro znati da se zna sa čim imaš problem.Obično se dešava u osnovnim školama ali i srednjim no to nije jedini problem; djeca , vršnjaci kao bully nisu jedini problem u čitavom spektru buliinga – bullying rade i odrasli u školama a ti odrsali su učitelji , nastavnici i profesori . Ne rijetko bullying se razvije porodici u predškolskom dobu između braće i sestara kad roditelji ignorisu problem ili ga ne riješe ispravno a vrlo često roditelji su ti koji daju podršku ili podstiču djecu da nasiljem riješe problem. ( ti si jači / jača ) .Tu se nauče prvi oblici bullyinga .Mislim i odgovorno tvrdim kao majka i roditelj da glavni problem ove vrste nasilja dolazi od odraslih. Djeca se ugledaju na odrasle. To treba zaustaviti u ranoj fazi jer bullying iz školske prelazi u mobbing u radnoj atmosferi – zato jer bullying i mobbinge rade psihopate i kad im to jednom prođe nekažnjeno oni ga rade čitavog života. Njihova žrtva može biti kasnije radni kolega , njihov partner , njihov roditelj , prijatelj, a onda i nihovo dijete. Bullyingu pogoduju kolektivi i kolektivno razmišljanje zato se javlja u školama vrtićima i firmama koje zagovaraju kolektivni pristup a ne podstiču individulano razmišljanje . Individulano razmišljanje i stav znači da ja neću baciti kamen kad ga svi bace na nekog , a kolelktivno kaže ” pa svi su to radili pa sam i ja” Pitanje koje se postavlja na sudu je : da svi skoče s mosta da li bi i ti to uradio ? Sigurno ne bi! Od kolektivnog pristupa ( čopora) dolazi problem nedostaka solidarnosti jednih sa drugima koji uvijek nađemo u ovakvim tragedijama ; niko ništa nije vidio niti uradio da pomogne . Kako to?! Kad bi ljudi u BiH pogotovo obrazovni sistem mogli samo da vide mrvu onog što savremeni svijet radi na suzbijanju nasilja u školi i na poslu, uvidjeli bi koliko je to ozbiljan globalni problem koji traži ozbiljan pristup i resurse. Jedan mladi život oduzet je problem. Jedna majka i jedna porodica uništeni je problem a da ne pričam o traumama do kraja života onih koji prozive to.Otvoren razgovor sa djetetom i hitna intervencija rodtelja bez obzira radi li se o profesoru učitelju ili o vršnjacima je jedino što pomaže.

 

Nema komentara
Uncategorized

BiH državljanke u borbi za svoja prava

 

kamp_bagram_afganistan_ajbBh. radnice u Bagramu: Preživjele smo pakao

Radnice koje su radile za američki KBR govore o zlostavljanju i zloupotrebi neameričkih žena u kampovima u Afganistanu.

19 decembar 2015 Izmijenjeno 08:35 CET

Piše: Snježana Mulić-Softić

Život bi možda mogao krenuti ljepšim tokom, pomislila je Maksida B. (prezime poznato redakciji), samohrana mlada majka iz Sarajeva, kada je 2006. prošla prijemni ispit kompanije KBR (Kellog Brown and Root) i dobila posao u Afganistanu, na projektu LOGCAP III američke Vlade.

Prve ispite položila je u Sarajevu, gdje je KBR, koji je od 1995. do 2005. opsluživao NATO snage u BiH, organizirao prijemni, a onda je otišla u Houston (SAD), gdje je prošla obuku. Iako je fakultetski obrazovana, sa odličnim znanjem engleskog jezika, nije joj teško palo to što je dobila posao radnice. Naprotiv, život bez posla u BiH ionako je za nju već odavno bio prevelik teret. Radovala se, kaže, koliko-toliko solidnoj i redovnoj plati, pa se uputila u Afganistan, u bazu Bagram, gdje je bila smještena američka vojska.

„Prije polaska, potpisali smo ugovore o radu, plati, uvjetima i poseban ugovor sa osiguravajućom kućom Aetna, kojim se pokrivalo sve što bi nam se tokom rada, eventualno, loše moglo desiti, a budući da smo išli u zemlju u kojoj stalno traju sukobi sa talibanima. Objašnjen nam je mehanizam rješavanja problema vezanih za povrede i bolest, diskriminaciju, uznemiravanje, ali i krivična djela. Prvi u lancu, kojem smo se u nekom od tih slučajeva trebali javiti, bio je neposredni nadređeni, zatim Odjel za ljudske resurse, a za teža krivična djela Odjel osiguranja. Sve je izgledalo skoro pa idealno“, prisjeća se Maksida.

Međutim, već od samog dolaska u Afganistan, kaže, čekali su je šok za šokom.

Žene – laka meta

„Radilo se u dvije smjene po 12 sati, spavalo se u drvenim barakama ili šatorima, kupatila su bila vani, a vrata spavaonica nikad se nisu zaključavala. Ako si noćna smjena i spavaš po danu, uvijek neko ulazi, izlazi, galami… Ne možeš ugasiti svijetlo i reći: ja sad spavam, odmaram se. Nisi imao dovoljno sna, ali ni sigurnost, jer nikad nisi znao ko će i kada ući, šta ti može uraditi. Na sobnim vratima su bile deke“, dočarava Maksida prvi susret sa kampom.

Ubrzo je saznala o mnogim povredama na radu, i to uglavnom od mina, o napadima na kampove, mobingu, seksualnom uznemiravanju i napastvovanju… Žene su, kaže, ne samo zbog činjenice da su bile u velikoj manjini u odnosu na muškarce, već, prije svega, zbog loše politike kompanije, bile posebno „laka meta“.

„Sve se to govorilo šapatom. U nešto sam vjerovala, u nešto jednostavno nisam ni mogla da povjerujem. Nosila sam teške tacne, pune prljavog suđa, i samo željela da sve uradim kako treba, da ostanem neprimijećena i vratim se živa i zdrava kući kada se  projekat završi“, prisjeća se Maksida. A onda se, kaže, desila prva nezgoda i suočavanje sa pravim licem kompanije za koju radi.

Kolega joj je slučajno na nogu ispustio foliju tešku 25 kg. Od boli je izgubila svijest, a kada je došla sebi, otišla je u ambulantu, gdje je shvatila da tamo nema nikakvog ljekara, već samo medicinski tehničar. On joj je, kaže, dao analgetik i rekao da se vrati na posao.

„Žene koje su sa mnom radile, bile su užasnute što sam otišla u ambulantu. Govorile su: ‘Šuti, šuti, izgubit ćeš posao’. Nisam mogla vjerovati da to govore», priča i dodaje kako je postojao stalan strah od gubitka posla, za što krivi ne samo kompaniju, nego i njene uposlenike.

”Sve je to počelo puno prije odlaska u misiju u Afganistan, i Irak, gdje smo također radili. Počelo je ovdje u BiH, ali i drugim državama gdje su projekti,  jer je vladalo ugnjetavanje, kako od poslodavca, tako i od nekih naših koji su podilazili poslodavcu – napravili su takvu atmosferu da moraš raditi i kad umireš, da zanemariš svoja osnovna prava iako je to ugovorom dato.”

Kako povreda nije ispravno zbrinuta u Afganistanu, Maksidi je jedan nokat na nozi otpao, a novi je zahvatila infekcija, pa je vlastitim sredstvima morala platiti operaciju.

Otkazi umjesto pomoći

Nakon toga, kaže, uslijedilo je seksualno napastvovanje.

“Kolega  sa Kosova hvatao me je rukom za intimni dio tijela, visoko iznad koljena. Strgnula sam njegovu ruku i prijavila ga Odjelu za ljudske resurse. Po prijavi se desilo suočavanje sa pravim licem kompanije. Ispostavilo se da sam problem, samo zato što ne dam na sebe.“

Kako su prolazili dani, tako je Maksida sve više spoznavala haos u kojem se našla. Ono što ju je, kaže, najviše boljelo bilo je to da su se kolege u kampu pravile gluhe i slijepe na sve ružno što bi se desilo.

„Ne bih rekla da su to odobravali, ali njihovo ponašanje, taj silni strah da će ostati bez posla ako nešto ili nekog prijave, doveo je do toga. A bilo je svega. Od toga nisi mogao pobjeći, otići kad poželiš, jer je kamp u nekoj nedođiji i odlazi se samo s dopuštenjem kompanije i to onda kada vojska napravi konvoj. A oni su uvijek govorili da nema konvoja. Zato sam molila kolegice da se angažujemo, da ne dozvolimo napade na sebe, ali su one uglavnom ili odbijale, ili se pravile da se ništa ne dešava.“

Samo jedna žena bila je uz nju –  kuharica Mina S. (prezime poznato redakciji), također bh. državljanka, koju je upoznala u kampu Phoneix u Kabulu, a koja se i dan-danas liječi od bolesti dobijenih tokom radu u Afganistanu.

„Maksidi se svega dešavalo, a ja to nisam ni znala. Jer smo kratko bile u istom kampu. Ali sam saznala da su druge žene znale šta joj se dešava, a nisu joj pritekle u pomoć. Pa to je kao da smo zvijeri “, priča Mina, dok pokazuje ruke pune ožiljaka od vrelog ulja.

„Ovi ožiljci – to se stalno dešavalo, jer su me premiještali iz kuhinje na roštilj i obratno. Kada bi se kuharice opržile, povrijedile, niko ne bi obraćao pažnju na to. Same bismo to zamotale i nastavile raditi. Osim toga, radili smo po četiri i po sata više svaki dan, a to niko nije plaćao. Niti je iko brinuo za naše povrede,  pa ni mi sami između sebe“, priča Mina.

Ljudi koji su bili u lancu „zaštite uposlenika“, u stvari su radili u korist poslodavca, a protiv radnika, tako što su otpuštali i progonili one koji bi im se požalili ili zatražili pomoć, tvrdi Maksida, navodeći kako se zbog toga za mnoge povrede u kampovima, napade, seksualno uznemiravanje i nasilje nikad nije ni saznalo.

U tome su, kaže, naročito loše prolazile žene koje bi prijavile neki vid uznemiravanja – njih bi prebacili u drugi kamp ili na teži rad, u noćnu smjenu, uslijedio bi mobing, izolacija, a u ekstremnim slučajevima i zatvaranje u kontejnere za transport robe, gdje su podvrgavane ispitivanju, zastrašivanju i ponižavanju.

I sama je, kaže, poslije jedne takve prijave, prebačena u drugi kamp – jako udaljen od glavnog, u kojem su bile samo dvije žene.

Strah od ‘kadrovske službe’

Mina potom priča kako su joj se «noge odsijekle od straha» kada su je jednom pozvali u Odjel za ljudske resurse: “To je istina, umjesto da ‘kadrovska’ bude služba koja nam je trebala olakšati rad u tako dalekoj i nesigurnoj zemlji, ona nam je zadavala strah, pogotovo neameričkim uposlenicima. Ponašali su se kao policija i sud. Izvodili su ispitivanja, prijetili, određivali kazne i sprovodili ih kao odgovor na žalbe uposlenika.”

Zbog teških uvjeta rada, u kojima, kaže, nije bilo ni vremena ni prilike za odmor, Mina je dobila najteži oblik astme.

“Jednom sam dobila napad i prebacili su me u bolnicu u Dubai. Tamo sam pod respiratorima bila sedam dana, a da nisam znala ni gdje sam, niti sam imala telefon da se ikom javim. Moja porodica je zvala u Afganistan, a oni su joj rekli da su me negdje odveli. To je bilo strašno i za njih i za mene. Tamo sam također povrijedila glavu, jer sam u kuhinji pala na kamene ploče. Tada sam se nakratko onesvijestila i povraćala, ali me nisu poslali doktoru, nego samo dodali ruku da ustanem i naredili da nastavim raditi”, prisjeća se Mina svojih dana na radnom mjestu koje je nekad obećavalo bolji život.

Ipak, kaže, bolje je prošla od Makside, koja se, iako se izborila za unapređenje i počela raditi kao kontrolorka dokumentacije, nije mogla izboriti sa napadima koji su uslijedili.

„Kako sam se branila i pozivala na civilizovano ponašanje, uslijedilo je samo uznemiravanje. Zbog mjesta gdje sam rođena proširili su priču da sam seljanka te da sam zato ‘lahka’ i da su sve žene iz mog mjesta takve. Mnoge su žene zbog takvih priča bile mete napada. Takvoj diskiminaciji se pridružio i nadređeni iz Tuzle. Slali su mi mailove nazivajući me glupačom“, priča Maksida.

U maju 2008. ona je nazvala „etičku vruću liniju“ KBR-a i prijavila menadžera za uznemiravanje.  No usijedila je kazna za nju, tako što je stavljena u kućni pritvor – u brodski kontejner za slanje robe, gdje su, kaže, u naredne tri sedmice nad njom počinjena razna zlodjela.

Izolacija u kontejneru za robu

„Dok sam bila u pritvoru, bilo mi je zabranjeno telefonirati, pričati sa bilo kim. Samo sam mogla otići u toalet i na ručak. Ako bih trebala nešto raditi, oni bi mi te papire ubacili kao psetu. Zadobila sam povrede koje su mi oduzele jedan dio radne sposobnosti, a od stresa mi je opala kosa.“

Kaže da je u jednom trenutku shvatila da mora imati nečiju zaštitu, pa ju je zatražila od jednog kolege Amerikanca.

„Od njega sam tražila samo da bude sa mnom na ručku, kao zaštita. Nije mi više bilo važno hoće li nešto izmisliti i pričati, bilo mi je bitno da preživim. Na početku je bio pristojan, a onda, što sam bila slabija, stvari su izmicale kontroli, pa me je počeo maltretirati.“

Ovaj incident  Maksida je prijavila glavnom uredu kompanije, a on ga je negirao. Potom je predala prijavu uredu nezavisnog javnog tužioca i generalnom inspektoru Vojske SAD-a u bazi Bagram, nakon čega je pozvana na intervju, ali je, kaže, uslijedila diskriminacija i slučaj je vraćen poslodavcu.

”Bilo je to zastrašujuće i razočaravajuće u isto vrijeme. Oni su bili neovisan organ reda u kampu. Trebalo mi je toliko hrabrosti i snage da im pokucam na vrata i kažem šta se desilo. Poslodavac mi je odmah uputio pisanu prijetnju otkazom, ako ponovo kontaktiram vojsku. Nastavila sam da se borim, ali trauma je utjecala na zdravlje i izdržljivost, te sam na kraju napustila svoj posao”.

Obje žene, nakon godina mukotrpnog rada, povreda i poniženja, ostale su bez posla – Mina trajno nesposobna za rad, Maksida sa umanjenim radnim sposobnostima. No, nisu htjele odustati, nastavile su borbu za svoja prava i razotkrivanje uvjeta pod kojim rade uposlenici KBR-a.

“U ugovoru o osiguranju, koji smo potpisali, nama su na raspolaganju beneficije u slučaju povrede ili smrti (za porodicu nastradalog). Međutim, mnogi zaposleni za to ne znaju, jer ne znaju engleski jezik, neki nemaju ni pristup kompjuteru, a niko iz kompanije nikad nije ni objasnio kako sve to funkcioniše. Ja sam se, nakon što sam nastradala, počela interesovati da tužim poslodavca i onda sam našla dokument u kojem fino piše koja su sve prava radnika”, priča Maksida, dodajući kako joj, ipak, ni to nije puno pomoglo.

Osiguravajuća kuća je Maksidi jedan period isplaćivala određen novčani iznos, ali ju je ostavila bez mogućnosti daljeg zaposlenja, na što ima pravo, i njen slučaj je zaključen 2013. godine. Mina, koja je nakon četiri godine napornog rada toliko oboljela da je proglašena nesposobnom za rad, također je podnijela žalbu. Osiguravajuća kuća izdala joj je uvjerenje o stopostotnoj invalidnosti, ali joj nije odredila invalidninu, već samo isplatila jednokratnu pomoć.

PRETUČENA I SILOVANA USRED DANA

Anna Mayo, uposlenica KBR-a, koja je radila u kampu Joint Base Balad u Iraku, 2009. dodine je, usred dana, dok je spavala nakon noćne smjene, napadnuta, javili su nakon toga američki mediji. U njenu sobu ušao je, još uvijek nepoznati muškarac, koji ju je davio užetom, svezao joj ruke, pretukao je, a potom seksulano iskoristio. Ostavio ju je u sobi,misleći da je mrtva. Međutim, ona se osvijestila i ispuzala vani, gdje pala u jedan kanal. Tu su je našli ljudi koji su išli sa ručka. Medicinska sestra koja ju je primila u ambulanti se onesvijestila kada je vidjela njene povrede. Kamp je nakon tog incidenta zatvoren, a vojska je bezuspješno pokušavala uhvatiti napadača. Nikad nije nađen.

 

Al Jazeera je poslala upit KBR-ovom uredu za odnose sa javnošću, navodeći sve ove primjere i tražeći komentar, ali ni nakon sedam dana odgovor nije stigao.

Iako su KBR i Osiguravajuća kuća Aetna zatvorile njihove slučajeve, Maksida i Mina su odlučile nastaviti borbu za svoja prava, ali i prava drugih uposlenika koji su prošli ili prolaze kroz slične patnje. Kažu da su svjesne da će ta borba biti duga i teška, ali neko mora početi – pa sada rade na prikupljanju dokaza o kršenju ljudskih prava u kampovima KBR-a i upoznavanju radnika sa njihovim pravima.

Izvor: Al Jazeera 

orginalni text ovdje http://balkans.aljazeera.net/vijesti/bh-radnice-u-bagramu-prezivjele-smo-pakao

English version

” Life might turn to a better ” thought Maksida B. ( full identity known to Al Jazeera) single mom from Sarajevo when back in 2006 she passed an interview and got a job in Afghanistan for  an American company Kellog Brown and Root ( KBR) military contractor at LOGCAP III Project.

She passed her first exam in Sarajevo, Bosnia and Herzegovina, where KBR was providing service to NATO from 1995-2005 and then was sent to Houston ( U.S.) for training and out-processing . Although she had business diploma and spoke English very well, she did not mind working as Food Service Worker. On the other side , life with no job in Bosnia became unbearable for her long time ago. She was happy to have a solid and regular salary so she went to Afghanistan , air base Bagram , station of American Army.

” Before trip, we signed employee contract with defined working conditions, salary and insurance. The insurance ( Aetna) would provide benefits in case of injuries or death due to we were going to work in country with ongoing conflicts with Talibans. We were explained the mechanisms of dispute resolutions , injuries, sickness,discrimination, harassment and crime among the company. First in chain would be our immediate supervisor then Human Resources department and in case of crime Security Department . ”It looked like almost perfect system ” Maksida remembers . However, upon arrived to Afghanistan , shock one after another happened.

Women –easy targets

” We were working in two shifts , 12 hours per day 7 days in a week, we were sleeping in wood made barracks ( b-huts) or tents with unlocked doors, bathrooms were outside of the rooms. If you are night shift and you sleep on day , someone was always entering or exiting , loud talks..You could not turn off the lights and say : I am sleeping now, getting rest. You could not have enough sleep  or security , because you could never know who will enter and what can do to you . Instead of room’s doors were blankets – Maksida  described .

Very soon she found out about many injuries form mines, about attacks on camps, sexual harassment and assaults,  mobbing…Women ,aside being minority at the project , were also easy target due to the bad policy of the employer.

” It was all told through whispering . In some I believed, but in some things it was just hard to believe. While carrying heavy plates full of dirty dishes  I just wanted to do my job right , to stay unnoticed and return home alive and well when job ends.” Maksida remembers. Then , the first injury at work happened and the facing with real situation.

A working colleague  dropped an aluminum foil heavy as 25 kilos. She lost her consciousness  from the pain. She went to the ambulance where a paramedic gave her ibuprofen for the pain  and she returned to work.

”My female working colleagues  were terrified that I went to the ambulance. They were saying  don’t talk , don’t talk, you will lose your job”. I could not believe what I heard. , Maksida says , adding that there among her people was constant fear of losing job, for which she blames not just the employer but also the employees.

” It all started a long time before mission in Afghanistan & Iraq. It started in BiH, where we also worked for the employer, and in the other countries,  because of oppressing not only  by the employer but also by those of our people who were sucking up to the employer . They have made such working atmosphere where you have to work even if you are dying , to forget about your basic rights.

Since the injury of the toe was not properly taken care of in Afghanistan, Maksida lost the nail but also the new nail got infected , so she had to have surgery on her own expenses  when returned home.

Discharge instead of help

After that , she said , sexual assaults started.

” Working colleague , man from Kosovo, grabbed me by intimate  part of body . I pushed his hand and reported him to Human Resources department. Then I faced  the real face of the company. It turned out that I was a problem just for NOT allowing such treatment.

As time was passing , Maksida become more and more aware of chaos where she worked. The fact that working colleagues where pretending to be blind and deaf on the bad things that were happening , is what hurts her the most.

” I would not say they were approving it in the most cases , but their behavior and  permanent fear of losing job if you say something , brought us to such situation. All kind of things was happening. You could not run away from that, you could not leave when you want, camps are far from each other , the employer has to approve the leaving of the camp and military has to escort convoys. They were saying there was no convoys. That is why I was asking my female colleagues  to become active and united , to prevent assaults on us, but they were either refusing it or pretending like nothing is happening.

There was only one women who was supporting her – cook Mina S. ( full identity known to Al Jazeera) citizen of BiH, whom Maksida met in camp Phoenix, in Kabul, and who has suffered occupational disease and is still curing it.

” Many things happened to Maksida which I did not know about. We were in the same camp  for short time. But the other women knew what was was going on and they did not helped her. It looks like we are no better than beasts”, says Mina while she is showing her arms full of scras from burns.

” This scares – it was happening all the time, because they were transferring me from from the kitchen to grill and vice versa . When the cooks suffered some injuries , no one would pay attention to it. Just wrap it up with something and keep working. Aside from that, we were working 4.5 hours overtime which was paid by flat rate. Nobody was taking care of our injuries so we among us did not care about each other .

Working colleagues who were in ” chain of employee protection” , in the matter of facts were working  for the employer’s interest, against employees, so they were retaliating and firing those employees who would complain or ask for help , says Maksida, adding how many of sexual harassment and sexual violence was never even discovered.

” The worst treatment was towards women who would report harassment –  she says, they were retaliated by transfers, or loaded with more work, sent to night shift, then it would follow mobbing , isolation, and in extreme cases false imprisonment in shipping container where they were interrogated , intimidated and humiliated.

As she says , she was object of such retaliation after she reported sexual assault she was sent to far away camp where only two of them were women.

Fear from Human Resources department

Mina says how she felt like someone  had,,cut off her legs” when she was called to HR one time. ” It is really the truth. Instead of making it easier for us that far away and in an insecure country , they were intimidating us , especially to non-american citizens. They were behaving like the  police and the court. They were doing interrogation, threatened us, deciding on our punishments and applying them as response to our complaints.

Due to hard working conditions , in which there was no time for rest, Mina become sick from the worst kind of asthma – bronchial.

” One time I got asthma seizure and they transferred me to hospital in Dubai. I was there for a week under respirators, I did not know what is going on around me, where I was and did not have phone to call. My family called my coworkers in Afghanistan who told them I was taken somewhere. It was horrible and for me and for them.  One time also I slept on the kitchen’s floor and injured head where I lost consciousness for short and then was throwing out. But they did not send me to doctor, just gave me hand to get up and sent me back to work.”Mina remembered, her job there which was supposed to bring  her better life.

Anyhow, she said, she had it better than Maksida, who even after she  reached her promotion to document control specialist , could not handle all the attacks.

” The more I was defending myself and calling for civilized behavior the more I was attacked. Due to the place where I was born I was marked as ”seljanka” ( village woman) easy to get adding that all women from my born place are easy to get. Thanks to this hostile environment many of us were sexually assaulted or harassed. Such discrimination sucked up many people one of them was my superior , a man from Tuzla. I was getting offensive emails calling me stupid.- says Maksida.

In May 2008 she called Ethic Hot Line of the employer and reported the superior for harassment.  For that she was punished by throwing her in false prison in shipping container where she says in the next three weeks she was object of crime.

Isolation in shipping container

” While I was in the false prison, I was told to do not call or talk. I was allowed to toilet and to lunch. If I need to do some work they would throw it to me as to dog. In the false prison I got injuries which caused me partial disability and from stress I my hair was falling off.

She said , at one point she realized that she needed protection (a male protection) so she asked one colleague,an American citizen, to help her.

” I asked him just to go to lunch with me, as protection. It was not important for me what anyone would say or made up about me, I was just focused to survive. He was nice in beginning , but then, while I was getting weaker  things went out of control and he assaulted me”

This incident Maksida reported to Head office of the employer, but they denied it. Then she reported the incident to Justice Advocate General ( JAG) and Inspector General of U.S. Army in Bagram. She was interviewed and then discriminated  by sending her  complaint back to the employer.

” It was terrifying and disappointing at the same time. They were independent Department of Order in the camp. It took me courage and strength to knock on their door and say what happened. The employer issued me written threat of termination if I contact army again. I continue my battle but trauma effected my health and strength , so I resigned from my job”

Both women, after years of hard work , injuries and humiliation , lost their jobs- Mina is permanently disabled for working and Maksida is partially. However, they did not want to give up, they continued to fight for their rights and to disclose working conditions for employees in KBR.

” In our employee contract , we have insurance and benefits under DBA ( Defense Base Act) in the case of injury or death ( for dependents) . However , many foreign employees don’t know that, because of their lack of English language , some don’t have access to the computer and the employer did not explain how it all works. After I was injured I started searching for information to sue the employer and I found many information about labor law” says Maksida , but then she said , it actually did not help her much.

Insurance was paying certain amount of money during process to Maksida but left her with no help to gain new employment  for which she has right and her case was closed in 2013. Mina , after four years of hard work gained occupational disease and is disabled to work , also had her claim under DBA . Insurance was noticed  that she is disabled to work but did not award her life –long benefits , instead she was paid small amount of money to cover her medical bills in past years.

Al Jazeera sent inquire to KBR’s PR  notifying them about this cases asking for comment , but they did not respond within seven days.

Even KBR and Insurance closed their cases , Mina and Maksida decided to continue fight for their rights and rights of others who were or still going through the same ordeals. They said they know it will be a long and hard battle , but someone had to start it so for now they are working on collecting documents about human right breach and introducing employees about their rights.

Anna Mayo case –  2009 a man entered her room and began beating her, according to the complaint. He allegedly slammed the door closed when she tried to escape. She fought with him, and bit him, but he allegedly placed a rope around her neck and tightened it until she lost consciousness.

Mayo’s complaint says that she woke up to find that she was being raped. The assailant beat her when she tried to crawl away, according to the complaint, tied her hands behind her back and smothered her with his hands and an item of clothing until she passed out again. http://abcnews.go.com/Blotter/kbr-employee-raped-beaten-fellow-kbr-employee-iraq/story?id=10811460

Nema komentara
Uncategorized

”Bećarac” oslobođen tužbe za za uznemiravanje ;Policajka: Vulgarni bećarac je otpjevao tek kad je mene vidio

oslobodili-ga-krivnje-u-slucaju-becarac-nije-bilo-prekrsaja-504x335-20151145-20151109155456-0b0d62b2e3794eb1ba4a959838b0e23f

Branimira Čolakovića, člana Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva Valpovo 1905, tužila je policajka Marija Iličić zbog bećarca koji je otpjevao u lipnju na smotri na kojoj je ona pravila red. Prolazeći pored nje otpjevao je vulgarni bećarac ” Mala moja ti u plavoj bluzi skini gaće pa mi se naguzi” Policijski zapisnik, koji je nakon toga događaja napravljen u policijskoj postaji, sutkinja je odbacila kao dokazni materijal, jer policajac koji ga je pisao – nije ga potpisao te kao takav nije pravovaljan.

Nitko od šestero svjedoka nije mogao potvrditi ni Marijine riječi da je Branimir Čolaković sporni bećarac otpjevao nakon što je nju vidio pored ceste dok je osiguravala prolazak mimohoda.

Policajku uopće nisam vidio pored ceste, a bećarac je bio usmjeren prema folklorašicama iz Bocanjevaca, koje su bile iza nas u mimohodu, a koje su bile u plavim narodnim nošnjama. ( OPA! Znači u redu je ako pjevaš vulgarnosti ženama koje su u smotri ?! Kako to može biti uopšte u redu. Žene su sve žene. I uvreda jednoj je uvreda svakoj ženi. )

Marija mu je replicirala da ni to nije istina, jer ga je, tvrdi, pitala “je li to bilo na njezin račun”.

Bila sam zaprepaštena! Uvjerena sam da se bećarac odnosio na mene, jer ga je zapjevao tek kad je mene vidio. I nitko iz skupine u kojoj je bio nije ponovio te stihove! I nije istina da je cijeli bećarac otpjevao odjednom, jer bi to bilo fenomen!

Pored suda koji je oslobodio Branimira optužbe za uznemiravanje , podršku ovom nevjerovatnom sramotnom rodnom uznemiravanju dali su mnogi koji za sebe tvrde da su ”doktori” za bećarac. A kako to već ide u našem društvu tu je i žena koja se pridružuje i poručuje da se policajka treba stidjeti, da treba sebi naći muškarca , itd …

02.11.2015., Pleternica - Baka Kata Lutkemeier najpoznatija je becarusa pa je svi u kraju znaju po pjevanju becaraca.   Photo: Ivica Galovic/ PIXSELL

 Kata Lutkemeier ”DOKTORICA” za bećarac .

 

Nema komentara
Uncategorized

Uznemiravanje na mostu Ars-Aevi, priča od Maki

Ars+Aevi+BridgeU subotu 15. Avgusta oko 7.30 u jutro , išla sam preko mosta Ars-evi u Vilsonovom šetalištu šetajući svog psa. Nije bilo puno prolaznika ipak je subota i mnogi ne rade ali na samom mostu smo prošle pored nekog starijeg čovjeka od nekih 65 godina, proćelav svijetle kose ležerno obučen. Dok smo ga prolazile dobacio je pitanje : jel’ cuko spava sa tobom?

Nije mi se svidjelo kako je formulisao pitanje ali sam ipak ne okrećući se odgovorila ” ne spava ima svoju košaricu”.

On je onda uputio drugo pitanje ; a zašto ne spava?

Okrenula sam se i stala, pogledala sam ga i vidjela sam onaj zlobni kes na najegovom licu i znala sam da sam bila u pravu i kod prvog pitanja da to nije bilo samo puko pitanje nego namjera uznemiravanja. Sačekala sam da dođe i onda sam rekla ” a zašto bi pas spavao sa mnom ? !?”

Ni pet ni šest kezeći se rekao je ” Pa ja bi sapavo’ sa tobom ..hehehe” nastavio se debilno cerekati.

” STVARNO!?” Uzviknula sam ” a znate li vi daje to seksualno uznemiravanje ? ”

Rekao je još cerekajući se ” pa ne znam”.

” Eh ” rekla sam ” pa ovo je vaš sretni dan da ste naišli baš na mene koja se svaki dan bori protiv nasilnika poput vas da vam očitam bukvicu . To što birate žene i to kad nema nikoga u blizini to dovoljno govori o vama kao kukavici , to što bez imalo ustezanja ženi mlađoj dva puta od sebe dobacujete odvratne seksulane komnetare TO JE ODVRATNO! to je seksulano uznemiravanje i mogu Vas prijaviti za to . ”

Kako sam ovo govorila sve sam više podizala glas da dobro čuju sve i oni koji su prolazili . Prilijepila sam se za njega kud god je pošao da skrene, pošao je ko ‘fol da pije vodu na česmi samo da me se kutariše jer nije znao šta ga je spopalo , ali ja i moj pas smo za njim i sve sam ovako galamila oko njega ” SRAMOTA! ODVARTNO! SEKSULANO UZENMIRAVA ŽENU NA JAVNOM MJESTU! KAKO VAS NIJE SRAMOTA!!! Što sam ja više galamila on je sve tiše dobacivao ne povezane besmislice pa je tako rekao ” pa eto tebe i pas uznemirava..uznemirava li te pas..i on te uznemirava ..” Rekla sam ” psi ne uznemiravaju ljude, nikad pas nije silovao nekoga , nego ljudi napstvuju psE i ljudi napastvuju ljude kao što vi radite ! OODVARTNOOOOO!! STIDITE SE ! TO JE SEKSULANO NASILJE ! Kad mi je bilo dosta prestala sam ga slijediti i pustila da ode stazom prema Importane centru, a ja nastavila da šetam Vilsonovim . Nisam se ni uznemirila , naprotiv, bilo mi je zadovoljstvo, jer to je moj posao . Mislim da ovaj stari djed više nikoga nikad neće uznemiravati i dobacivati vulgarnosti ! A tako možete svi , da nas je više koji ovako reaguju , brže bi išao proces civiliziranja primitivaca i nasilnika . REAGUJTE ! Nemojte samo biti nijemi posmatrači kao ovi što su prolazili , niko nije ni zastao nego su još više ubrzavali ..strašno na šta se naše društvo dovelo.

Nema komentara

Pogledajte arhivu